F I E S T A

    Imate pitanje?




    TANCKARTA – Kornelija Odri

    Moja plesna priča započela je septembra 2022. godine u Plesnoj školi „Fiesta“. Uz blagu tremu ali sa mnogo entuzijazma i radosti predala sam se učenju ove plemenite veštine i umetnosti. Spoj muzike i pokreta me je oduvek privlačio. Napredak se očitovao iz časa u čas, da bi nakon četiri meseca usledio ispit i prvo plesno veče, a zatim i prvi bal. Svi u grupi smo bili veoma uzbuđeni – bila su to potpuno nova iskustva za nas. Otkrila sam jedan novi svet pun ritma, gracioznosti i dobrog raspoloženja, a istovremeno sam pomalo osetila i duh velikih balova 19. veka.

    Sponu između prošlih vremena i ovovremenog svečanog događaja donela je, potpuno slučajno, jedna porodična relikvija: lepeza na kojoj je utisnut datum 10. avgust 1907. Pripadala je mojoj pra-babatetki. Osim datuma, lepezu čini naročitom  to što je ona zapravo plesni repertoar za bal Mladih trgovaca začinima u Segedinu. Lepeza je napravljena od veoma tankih drvenih listića povezanih uskom svilenom trakom, a donji krajevi (gde se lepeza drži) spojeni su metalnom kopčom koja se sa obe strane završava sa po jednom keramičkom perlicom. Na svakom „listu“ srebrnim slovima utisnut je naziv plesa po redosledu. Sa druge strane lepeze navedeni su plesovi koji slede nakon pauze.  Posle prvog plesa kojim se otvara bal plešu se (u više navrata) valcer, polka, kadril, mazurka, fokstrot, galop. A budući da to nije bio „nobl“ bal nego „purgerski“ odnosno građanski, namenjen zanatlijama i trgovcima, posle ponoći se igrao čardaš.

    Ova lepeza me je podstakla da istražim nešto više o tom neizostavnom balskom „asesoaru“ za dame od kraja 18. veka do početka Prvog svetskog rata: plesnom repertoaru, redu igre ili tanckarti (nemački Tanzkarte, francuski Programme du bal, engleski Dance card, mađarski Tánc[z]rend).

    Plesni repertoar u obliku karte nastao je još u 18. veku, ali je u formi knjižice stekao popularnost u Beču u 19. veku, posebno na velikim balovima koji su se održavali u vreme van posta. Svaka dama je dobijala knjižicu sa upisanim redosledom igara, u koju je potom svojeručno upisivala partnera za svaki ples. Za knjižicu je vezicom bila pričvršćena i pripadajuća minijaturna olovka kojom je dama beležila ime partnera. (Gospoda su morala imati dobro pamćenje kojoj su dami obećali  koji ples.)  Dama je ukrasnim gajtanom knjižicu mogla privezati za zglob ruke ili za haljinu. Balska pravila su bila stroga: jedan ples, jedan kavaljer.

    Dama je svoj plesni repertoar mogla preuzeti sa poslužavnika pre ulaska u balsku dvoranu, dok bi za aristokratske balove „tanckarte“ poslali damama unapred.

    U početku su plesne knjižice bile jednostavno ukrašene sitnim cvetnim detaljima, da bi vremenom ukrasi bivali sve dominantniji. Od 19. veka su repertoare plesa izrađivali knjigovesci, zlatari i zanatlije dekorativne umetnosti, a pravili su ih od papira, somota, svile, drveta ili kože, sa raznim ukrasima, čak i dragim kamenjem i plemenitim metalom.  Formu karte i knjižice su često zamenile lepeze ili tapacirane kutijice.

    Izbor plesova je bio uslovljen vrstom bala. Na aristokratskim balovima su se plesale pomodne salonske igre, a igrom su upravljali tancmajstori. Na građanskim ili zanatskim balovima na teritoriji Austrougarske su se osim pomodnih igara igrale i narodne, tzv. seljanske igre (čardaš ili kolo), u zavisnosti od nacionalnosti gostiju.

    Istorijat balova, etikecije, mode, plesa i muzike odavno zaokuplja pažnju mnogih istraživača. Ovaj kratak prikaz proistekao je iz mog novog „hobija“ koji me je poveo u nove sfere interesovanja, u jedan drugačiji svet, otkrivši mnogo o onom negdašnjem.

    Foto galerija